Vidljiva svjetlost

Vidljiva svjetlost, vidljivo zračenje (vidljivi spektar ili spektar boja) je dio elektromagnetnkog spektra koji je vidljiv ljudskim očima. Elektromagnetno zračenje u ovom opsegu talasnih dužina naziva se vidljivo zračenje ili jednostavno svjetlost. Tipsko zdravo ljudsko oko vidi talasne dužine od oko 380 do 740 nanometara,^[1] odnosno frekvencije od 430 do 770 THz.

Na vidljivu svjetlost, ljudsko oko reagira samo na vrlo ograničeni raspon talasanih dužina. Međutim, ono odlično raspoznaje i vrlo male razlike unutar tog raspona. Te male razlike opisuju se kao boje. Vidljiv spektar se sastoji od šest čistih boja: žuta, narandžasta, crvena, ljubičasta, plava i zelena, koje su u različitim međusobnim odnosima i kontrastima. Spektar ne sadrži sve boje koje ljudske oči i moždani centar mogu razlikovati. Naprimjer, nezasićene boje kao što su ružičasta, ili varijacije ljubičaste poput magente nedostaju, jer se mogu načiniti samo iz mješavine više talasnih dužina. Boje koje sadrže samo jednu talasnu dužinu se nazivaju čistim bojama ili spektralnim bojama.

Vidljive talasne dužine prolaze u velikoj meri neprilagođene kroz Zemljinu atmosferu kroz područje „optičkog prozora” elektromagnetnog spektra. Primjer ove pojave je kada čist zeak raspršuje plavu svjetlost više od crvene, pa podnevno nebo izgleda plavo. Optički prozor se također naziva i „vidljivi prozor”, jer preklapa spektar vidnog odgovora kod ljudi. Blisko infracrveni (NIR) prozor nalazi se neposredno izvan ljudskog vidnog opsega, kao i prozor srednjih infracrvenih talasnih dužina (MWIR) i dugotalasni ili daleko infracrveni prozor (LWIR ili FIR), iako ih mogu vidjeti i ostale životinje.

Vidljivi spektar u prirodi uočavamo kao dugine boje.

1. ^ Starr, Cecie (2005). Biology: Concepts and Applications. Thomson Brooks/Cole. ISBN 978-0-534-46226-0.